o. KAMILO KOLB

Stjepan Kolb - o. Kamilo, rođen je 31. srpnja 1887. godine u Okučanima kao šesto dijete. Otac Hugo bio je gostioničar, a majka Matilda domaćica, oboje iz Pakraca. Cijela se obitelj aktivno bavila glazbom. Otac je svirao harmoniku, majka je bila počimalja u crkvi, a brat Juraj, također svećenik, bio je predsjednikom poznatog zagrebačkog pjevačkog zbora Vijenac. Drugi brat Pero bio je članom pjevačkog zbora Slavonija u Petrinji, a sestre Anica i Mica pjevale su u zboru časnih sestara u Požegi. Stjepan se aktivno počeo baviti glazbom u trećem razredu osnovne škole kada je počeo svirati gusle kod Čeha Zavžala.

Nakon završene osnovne škole pohađa gimnaziju u Požegi od 1898. do 1902. godine. Ovdje je u kolegijskoj crkvi sv. Lovre prvi put vidio velike orgulje i slušao sviranje i pjevanje svog prvog učitelja pjevanja, Josipa Prohaske. U kolegiju je postojao tamburaški orkestar u koji se Kolb uključuje. Ovdje je stekao osnove tamburaškog sviranja koje će nastaviti kasnije u Varaždinskoj gimnaziji. Tu je, 1901. godine, odlučio postati franjevcem.

Tako Stjepana Kolba nalazimo 1902. godine u novicijatu u Franjevačkom samostanu na Trsatu (Rijeka). U franjevački je red stupio 14. rujna i dobiva redovničko ime fra Kamilo. Prve je zavjete položio 19. rujna 1903. godine, nakon čega odlazi na studij filozofije u Varaždin.

To je bio njegov prvi susret s Varaždinom u kome će kasnije djelovati kao svećenik, profesor na franjevačkoj gimnaziji i glazbenik. Ovdje nastaje njegov prvi skladateljski pokušaj. Bila je to skladba za tamburaški orkestar pod naslovom Bunjevac. Skladbe nastale u ovo vrijeme uglavnom su namijenjene tamburaškom orkestru. Oznaku 1906. godine nosi skladba Živili Bunjevci, a namijenjena također tamburaškom orkestru. Ubrzo se okušao u skladanju za druge sastave, prvenstveno za glas uz instrumentalnu pratnju.

fra Kamilo napušta Varaždin 1906. godine i odlazi u Zagreb na studij teologije. Ovdje upoznaje Franju Dugana, koji će mu postati prvim privatnim učiteljem glazbe. Nakon dvije godine upornog rada, a pod vodstvom svoga profesora, Kolb postiže znatan napredak. U časopisu Sv. Cecilija počinju se objavljivati njegove prve skladbe: Pred Djevicom, Tantum ergo, Regina Coeli i druge.

Svečane zavjete položio je 8. prosinca 1907. godine, a 1909. godine ređen je za đakona. Za svećenika je zaređen 1910. godine, a mladu misu služio je 3. travnja iste godine u Orahovici kod brata Jurja. Na mladoj misi svirao mu je Franjo Dugan.

U Zagrebu boravi kao svećenik daljnje dvije godine. S Franjom Duganom proučavao je kontrapunkt i glazbene oblike. I dalje je marljivo proučavao glazbu skladajući mise, te različite misne popijevke. Od 1911. godine ponovno se nalazi u Franjevačkom samostanu na Trsatu, gdje, pored svećeničkih dužnosti obnaša službu orguljaša i voditelja crkvenog pjevanja. Glazbeno obrazovanje nastavlja samoobrazovanjem i uz dopisivanje s Franjom Duganom. Tu nastaje jedna od njegovih najpoznatijih i najpopularnijih misa, nazvana Staroslavenska misa sv. Andrije, posvećena trsatskom župniku Andriji Račkom. Na Trsatu je upoznao slovenskog skladatelja Hugolina Sattnera koji će mu kasnije, u Ljubljani, biti profesorom.

Od 1914. godine o. Kamilo odlazi za vojnog kapelana u različita mjesta Bosne i Hercegovine.

Od 1916. godine nalazi se na talijanskoj fronti, a od 1917. godine u Rumunjskoj. Iz tog vremena poznate su mu pjesme Kad je Isus u mom srcu, te Ave Maria za mezzosopran, violinu i orgulje. Obje pjesme, po njegovom sjećanju, rado su se i često pjevale. U ratnoj bolnici, gdje je radio, osnovao je instrumentalni sastav. Istina, bio je to pomalo čudan sastav od dvije violine, dva klarineta, bubnjeva, činela i kontrabasa.

Po povratku odlazi, uz dopuštenje provincijala, na odmor kod brata u Orahovicu. Nakon toga, 1919. godine, odlazi za duhovnika, orguljaša i zborovođu u Vukovar. Uz svakodnevne dužnosti marljivo i dalje proučava glazbu i sklada. Obično su to skladbe potrebne za bogoslužje. Naime, kao orguljaš i voditelj crkvenog pjevanja uočavao je pomanjkanje te literature. U želji za stjecanjem solidnog glazbenog obrazovanja odlazi 1919. godine na Jugoslavenski konservatorij za glasbo in igralsko umetnost u Ljubljanu. Ondje je upisao pjevanje i kompoziciju. Uskoro postaje zapaženim pjevačem i dobiva solističke uloge. Posebno ga je cijenio profesor Hugolin Sattner. Slijede Kolbovi nastupi po gradovima Slovenije, u koje će se vraćati i kasnije, za vrijeme svog službovanja u Hrvatskoj. Na Konzervatoriju je napredovao u pjevanju i orkestraciji, ali je u kompoziciji, kako sam kaže morao plivati. Kao naprednom studentu bio mu je ponuđen rad demonstratora za harmoniju, što je bila posebna čast. Ovdje nastaju skladbe Fuga za glasovir, te orkestralna skladba Scherzo, koja je bila izvedena prigodom godišnje studentske produkcije.

Zbog svećeničkih dužnosti prekida započeto školovanje, te se vraća u Zagreb 1921. godine. Ovdje se upisuje na Muzičku akademiju koju napušta nakon godinu dana, iz istih razloga. Sam traži premještaj i 1926. godine odlazi u Vukovar.

U to je vrijeme o. Kamilo već afirmiran skladatelj. Njegova se djela sve češće izvode. Njegova Misa na čast sv. Jeronima na staroslavenskom jeziku dobiva 1928. godine nagradu Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima u Zagrebu. Tu su nagradu dobili još Krsto Odak, Franjo Dugan, Ivan Muhvić i Rudolf Taclik. Sve su češći njegovi pjevački nastupi sa slovenskim zborovima u Ljubljani, Mariboru i Celju i u Zagrebu.

Od 1929. godine o. Kamilo Kolb se nalazi u Virovitici kao orguljaš i kapelan. Ovdje se uključio u rad pjevačkog društva Rodoljub, u čijem je sastavu djelovao i tamburaški orkestar. Za to je društvo skladao različite skladbe, a neko je vrijeme bio i voditeljem tog društva. Sudjelovao je i u radu drugih društava.

Kao honorarni nastavnik na Državnoj realnoj gimnaziji predavao je vjeronauk i pjevanje. Nakon tri godine, 1932., odlazi za gvardijana u Franjevački samostan u Ilok. Tu je, uz orguljašku dužnost, obnašao službu poglavara samostana. Ovdje upoznaje obitelj Kelemen, koja je posebno njegovala glazbu i gdje je postao prvim učiteljem danas svjetski poznatom glazbeniku Milku Kelemenu.

Od 1935. godine se ponovno nalazi u Varaždinu, gradu koji će ostaviti dubokog traga u njegovom skladateljskom radu. Ovdje nastaju njegove najljepše skladbe. U ovom je razdoblju, prema navedenom nadnevku, skladao oko 60 većih skladbi. Ne znamo koliko je skladbi nastalo u tom razdoblju od onih kojima nije naznačio vrijeme nastanka, a kojih ima veliki broj. U Varaždinu je vodio pjevački zbor kolegija, tamburaški orkestar, te orkestar limenih instrumenata. Surađivao je i s varaždinskim pjevačkim društvima skladajući za njih različite skladbe. U gimnaziji, gdje je predavao, pripremao je razne glazbene svečanosti. Tom bi prigodom i sam napisao poneku skladbu i izveo je sa svojim zborom i orkestrom. Nakon Varaždina Kamilo Kolb odlazi u Našice za vikara samostana.

Po vlastitom zahtjevu o. Kamilo je 1941. godine premješten u Osijek. Ovdje radi kao profesor na osječkoj gimnaziji, a ujedno se angažirao kao dirigent, pjevač i skladatelj u pjevačkom zboru Zrinski, te dirigent u muškom pjevačkom društvu HPŽ Kuhač. Surađivao je i s HPD Lipa, društvom koje je često izvodilo njegove skladbe, vodi i pjevački zbor Učiteljske škole, s kojim redovito nastupa.

Završetak II. svjetskog rata Kolb je dočekao u Osijeku na dužnosti svećenika i orguljaša u Franjevačkom samostanu, te učitelja vjeronauka i pjevanja u osječkoj gimnaziji. Na osnovu presude Vojnog suda komande grada Zagreba, o. Kamilo Kolb je 1945. godine bio osuđen na 6 godina lišenja slobode s prinudnim radom i 4 godine gubitka političkih i pojedinih građanskih prava, te se do 1950. godine nalazi u zatvoru Stara Gradiška. To je bilo jedno od najtežih razdoblja Kolbova života. Tu se susreće i s drugim zatvorenicima, svećenicima i glazbenicima. Znakovitim se čini njegov susret s Lovrom Matačićem, Mladenom Stahuljakom, Anzelmom Canjugom, koji je ovdje i umro, te Marijanom Zuberom i drugim glazbenicima. U zatvoru je postojao instrumentalni ansambl koji je bio sastavljen od zatvorenika instrumentalista. Sastav je sadržavao instrumente za koje su se našli svirači, pa ne začuđuju skladbe stvorene za neuobičajene instrumentalne sastave. Kolb je ovdje stvarao pretežito instrumentalne skladbe namijenjene glasoviru ili orguljama, ali i glasovirske izvatke kao pripremu za veće orkestralno djelo. Ove skladbe odaju skladatelja koji napušta klasični glazbeni izraz i stvara skladbe u koje unosi suvremene skladateljske postupke.

Nakon zatvora dolazi u Karlovac, gdje ostaje dvije godine. Ovdje, prema zapisu u Kronici samostana, uz službu vikara samostana preuzima tijekom 1951. godine i službu orguljaša.

U srpnju 1952. godine odlazi u Slavonski Brod za orguljaša i zborovođu. Zbog postojećeg sustava njegova aktivnost izvan samostana svedena je na minimum. Stoga sve svoje slobodno vrijeme posvećuje skladanju. Nastaju mnoge mise i različite popijevke u čast različitim svecima, ali i skladbe u povodu različitih obljetnica. U Franjevačkom samostanu u Slavonskom Brodu pored uobičajenih svećeničkih dužnosti obnašao je i službu orguljaša i voditelja crkvenog pjevanja. S pojedinim članovima zbora ostao je u vezi sve do smrti.

Od 1958. godine se nalazi u Franjevačkom samostanu u Požegi, gdje je proslavio svoju zlatnu misu. Tim je povodom skladao misu Deo gratias koju je u Zagrebačkoj katedrali izveo Albe Vidaković s osamdeset pjevača.

O. Kamilo 1962. godine moli premještaj u Viroviticu, kamo odlazi 1963. godine. Tijekom 1965. godine zdravstveno mu se stanje pogoršalo i ne dopušta mu puni radni angažman. Međutim, on uporno i dalje sklada. Skladbe na latinskom jeziku marljivo prevodi, jer liturgija napušta latinski jezik, pa se povećala i potreba za hrvatskim misama i popijevkama. U travnju 1965. godine se nalazi na liječenju u Zagrebu. Odatle, između ostalog, piše: "Uza sve to i ovdje me nije minula dužnost komponiranja. Već sam napisao jednu manju .hrvatsku misu, a dvije druge sam počeo. Nadam se svršiti ih. samo da hude toplije...''

Mjesec dana kasnije se nalazio u Našicama i odatle je napisao: "...inače komponiram i sada završavam 82., a počeo sam 83. misu. O. Kamilo Kolb je umro 13. srpnja 19 65. godine u Virovitici i pokopan je na Gradskom groblju.